– Ti se praviš važna! – ispali djevojčica nasuprot meni.
– Ma nemoguće! – odvratim.
– Ne, ne, ti se praviš važna – ustraje.
– Ma ne pravim se. Ja JESAM važna – tiho im “priznam”.
– Nemalo su se iznenadila sva djeca na igraonici na moju tako “umišljenu” i oholu izjavu. Dotad sam djelovala sasvim normalno. Dobro, osim što se pravim važna.
– A ti? Pa zar ti nisi važna? – upitam djevojčicu.
– A ti? Zar nisi i ti važna? – pitam drugu do nje.
– Pa ne. Ja nisam napravila ništa veeeliko.
– A što mislite da biste trebali napraviti da budete važni? Meni se čini da ste već i sada prilično važni. Meni ste važni jer s vama pametno razgovaram, lijepo se igram, radim i zabavljam. Mislim da je to vrlo važno u životu.
– Ja sam važna svojoj mami i tati. – dosjeti se djevojčica kraj mene.
– I ja! I ja! – prepoznaju se i drugi.
– Pa i ja sam važna svojoj obitelji. – prihvatim.
– Sve u svemu, i nismo tak nevažni, ne?
– Ne.
– Onda se ne trebamo posebno pretvarati da smo važni?
– Ne.
– Zašto?
– Jer smo svi važni. – prihvate djeca.
– OK, al kreveljiti se smijem i dalje ak mi paše?
– Smiješ.
– OK, sad mi je lakše!
Oni su doista važni i trebaju to znati. Trebaju znati da su važni i kad netko bolje od njih čita i kad netko bolje od njih trči ili pjeva. Trebaju znati da su različiti i kao likovi u crtiću, svatko sa svojim “moćima”. Na nama je da prepoznamo te njihove “moći” i podržavamo ih i hvalimo. Neće biti umišljeni, bit će sretni i puni samopouzdanja. Učimo ih da cijene i tuđe “moći”, da plješću tuđem uspjehu i da jednog dana budu jednako dobra publika kao i dobri izvođači.